Arhitektura teško stječe simbolički kapital. Prihvaćanje određene građevine proizlazi iz odnosa koji se uspostavlja između arhitekture i načina na koji društvena zajednica tu arhitekturu doživljava u kulturnom, uporabnom ili emotivnom smislu. Taj odnos između arhitekture i njenog doživljaja uvjetovan je heterogenim predodžbama i očekivanjima o vrijednostima koje bi arhitektura trebala zastupati, naročito u situacijama koje imaju snažni identitetski naboj. Građevina postaje dio socijalnog pejzaža tek kada apsorbira predodžbe društvene zajednice, no ukoliko se ta apsorpcija zaustavlja na razini doslovnosti, ne može se govoriti o arhitektonskom otkriću. Evolutivni civilizacijski doprinos se događa tek kada arhitektura postojeće navike i očekivanja proširuje u nove, otvorene i imaginativne oblike urbanog i društvenog života. U takvim jedinstvenim prigodama arhitektura u grad upisuje nova značenja, razgrađuje postojeće fizičke i mentalne granice i nudi nove načine razumijevanja i korištenja prostora.

Rašireno je mišljenje da je arhitektura vezana za sakralne teme posebno opterećena jednoznačnim projekcijama i očekivanjima koja je teško promijeniti. Ta tjeskobna teza brzo degenerira u totalitarnu pretpostavku prema kojoj pojedinac i zajednica očekuju da im arhitektura sugerira i pobudi doživljaj religioznosti isključivo na temelju već poznatih i starih obrazaca, odnosno da oni ne žele ili da, još gore, ne mogu svoju duhovnost samostalno upisati u prostor, nego se moraju oslanjati na naučene prostorne doživljaje. Takvo regresivno razmišljanje poništava priliku da se duhovnost oblikuje kao otkriće i novo iskustvo koje potiče dubinski individualni i kolektivni razvoj. Na sličan način bi se mogao objaviti i kraj umjetnosti...